Prema izvještaju Međunarodne novinske agencije ABNA - Nakon prošlosedmičnog samita NATO-a, gdje je Ankara formalno signalizirala svoju namjeru da proda sistem trećoj zemlji, The Wall Street Journal sada izvještava da je vjerovatna destinacija Ujedinjeni Arapski Emirati, sporazum koji je, prema novinama, već dobio početno odobrenje Rusije.
Od samog početka, slučaj S-400 nikada nije bio samo trgovina oružjem. Pretvorio se u jednu od najznačajnijih strateških konfrontacija u odnosima Turske i NATO-a, onu koja je ne samo preoblikovala položaj Ankare unutar zapadne sigurnosne arhitekture, već je i poremetila ravnotežu snaga u istočnom Mediteranu. Ako se prodaja ostvari, to će okončati jedan od najskupljih i najžešćih sigurnosnih sporova između Turske i Zapada u posljednjoj deceniji.
Turska motivacija za kupovinu sistema S-400
Turska je potpisala ugovor za sistem S-400 sa Rusijom 11. aprila 2017. godine, a prve isporuke su sletjele u Ankaru u julu 2019. godine. Ali odluka nikada nije bila samo o hardveru. Bila je to dio šireg napora Ankare da ojača svoju odbrambenu nezavisnost i rebalansira svoje napete odnose sa Zapadom.
U srži Erdoganovih proračuna bilo je rastuće nepovjerenje prema SAD-u i ključnim evropskim saveznicima. Turska je smatrala da njeni NATO partneri ne pružaju dovoljnu podršku u vrijeme kada se suočava sa ozbiljnim sigurnosnim prijetnjama, osjećaj koji se samo produbio nakon neuspjelog pokušaja puča 2016. godine, koji je tursko-američke odnose doveo u krizu. Turski zvaničnici su počeli vjerovati da Washington dosljedno zanemaruje njihove zabrinutosti u vezi sa ključnim sigurnosnim dosjeima, od Sirije do kurdskih militantnih grupa.
To je bio prvi put da je članica NATO-a kupila najnapredniji ruski sistem protivvazdušne odbrane, potez koji je Zapad vidio kao zabrinjavajući signal da se Ankara okreće Moskvi i narušava sigurnosno jedinstvo saveza. Ankara je, sa svoje strane, bila odlučna da pokaže da više nije podređeni saveznik i da ima druge opcije kada je u pitanju nacionalna sigurnost. Poruka je odmah izazvala žestok otpor iz Washingtona i evropskih prijestolnica.
Glavna briga Washingtona bila je da bi, ako bi S-400 bio raspoređen zajedno s američkim borbenim avionima F-35 na turskom tlu, sofisticirani radari sistema mogli prikupiti ključne podatke o sposobnostima prikrivanja aviona, obrascima leta i radarskom potpisu, obavještajne podatke koji bi lako mogli pronaći put nazad do Moskve i ugroziti krunski dragulj NATO-ove zračne moći.
Američki odgovor bio je brz i kažnjavajući: Turska je izbačena iz zajedničkog programa proizvodnje i kupovine F-35, projekta u koji je Ankara uložila više od milijardu dolara i gdje su turske odbrambene firme igrale ulogu u lancu snabdijevanja. Washington je potom uveo sankcije CAATSA-e, usmjerene na tursku odbrambenu industriju.
Istina je da S-400 nikada zapravo nije postao dio turske aktivne mreže protivvazdušne odbrane. Pritisak Washingtona i NATO-a bio je toliko neumoljiv da je Ankara odlučila da sistem zadrži u skladištu umjesto da ga u potpunosti aktivira. U stvari, Turska je platila 2,5 milijarde dolara za sistem koji nikada nije ušao u operativnu upotrebu i nikada nije popunio prazninu u protivvazdušnoj odbrani za koju je bio namijenjen.
Sada, moguća prodaja ovog spornog raketnog sistema je upečatljivo priznanje neuspjeha jednog od najvažnijih odbrambenih projekata Erdoganove vlade koji je trebao ojačati tursku stratešku nezavisnost, ali je završio samo ograničavanjem pristupa Ankare zapadnoj tehnologiji.
Povratak u NATO
Događaji posljednjih godina ukazuju na to da se Erdoganova vlada postepeno povlačila od svog konfrontacijskog stava prema zapadnim saveznicima, okrećući se umjesto toga deeskalaciji, popravljanju veza s Washingtonom i jačanju položaja Turske unutar sigurnosnog okvira NATO-a. Odobrenje članstva Švedske u NATO-u, proširenje ekonomske saradnje s Evropom, napori za poboljšanje odnosa s Washingtonom i smirivanje tenzija s nekoliko arapskih država, sve se to uklapa u isti obrazac.
Odustajanje od programa S-400 je u velikoj mjeri dio ovog novog plana Ankare, pokušaja da se obnovi povjerenje sa Zapadom i ponovo uspostavi šira sigurnosna saradnja sa savezom.
Na vrhu turske liste želja je povratak programu F-35. Washington nije dao nikakva čvrsta obećanja o tom pitanju, ali američki zvaničnici su posljednjih mjeseci više puta jasno stavili do znanja da je rješavanje zastoja oko S-400 neophodan preduvjet za bilo kakvu ozbiljnu diskusiju o borbenom avionu.
Uz taj slučaj, Washington također nastavlja s prodajom i modernizacijom postojeće turske flote F-16, korak koji mnogi analitičari vide kao prvi pravi gest dobre volje u obnovi povjerenja između Ankare i Washingtona. Ipak, potpuni povratak Turske u napredni program F-35 ostaje zapetljan političkim i sigurnosnim preprekama, a konačna odluka u konačnici ovisi o Kongresu i širem strateškom proračunu NATO-a.
Kontinuirani sigurnosni izazovi Turske u odsustvu S-400
S obzirom na to da se S-400 sada povlači iz upotrebe, budućnost turske protivvazdušne odbrane suočila se s novim nizom neizvjesnosti. Ankara odlaže sistem u trenutku kada je sigurnosno okruženje postalo nestabilnije nego ikad.
U istočnom Mediteranu, Grčka, Francuska, Kipar i Izrael produbljuju svoju vojnu saradnju i stalno mijenjaju regionalnu ravnotežu snaga. Grčka je posljednjih godina jačala svoje ratno zrakoplovstvo, nabavljala francuske avione Rafale, nastojala osigurati vlastite avione F-35 i širila obrambene veze s Washingtonom, što je sve samo pojačalo tursku zabrinutost zbog gubitka zračne prednosti i regionalnog odvraćanja.
Izraelski režim, u međuvremenu, ostaje jedina regionalna sila s operativnom flotom F-35, što mu daje značajnu zračnu nadmoć nad drugim akterima u zapadnoj Aziji. Tehnološki jaz između turskog ratnog zrakoplovstva i nekih od njegovih regionalnih rivala se iz godine u godinu povećava.
U ovakvoj klimi, odustajanje od S-400 bez osiguranja sposobne alternative, bilo da se radi o F-35 ili naprednim presretačima zrak-zrak, riskira otkrivanje postojećih rupa u turskom odbrambenom štitu. To je još više zabrinjavajuće jer je domaće proizvedeni borbeni avion, KAAN, još uvijek u razvoju i još je godinama daleko od ulaska u operativnu upotrebu ili bilo kakvog stvarnog utjecaja na regionalni zračni balans.
Pravi test za NATO
Sada kada je Turska otklonila najveću sigurnosnu glavobolju za NATO prodajom S-400, ova epizoda se pretvorila u novi test za zapadni vojni savez, onaj koji će otkriti kakve su ustupke Brisel i Washington spremni ponuditi svom istočnom savezniku zauzvrat.
Prirodno je očekivati da će Zapad uzvratiti popunjavanjem barem nekih od praznina u turskoj odbrani, bilo kroz ponovno uključivanje u program F-35, isporuku naprednih sistema protivvazdušne odbrane ili unapređenje sistema zračnog odvraćanja. Ako se to ne dogodi, goruće pitanje će ostati: Da li NATO zaista jednako tretira sigurnosne probleme svih svojih članica ili pravi prioritet alijanse ostaju strateški interesi zapadnih sila i očuvanje izraelske vojne prednosti u regiji?
Prošli podaci ukazuju na to da Washington igra dugu igru kada je u pitanju transfer najsavremenije vojne tehnologije, čak i svojim saveznicima. Brzi turski povratak programu F-35 suočava se sa značajnim preprekama, ne samo duboko ukorijenjenim protivljenjem Izraela i sigurnosnim problemima, koji ostaju glavna prepreka. A s Donaldom Trumpom, kao najvjernijim saveznikom Tel Aviva, nazad u Bijeloj kući, malo je vjerovatno da će riskirati da otuđi Izraelce davanjem zelenog svjetla za isporuku naprednih borbenih aviona Ankari. Dakle, Turska bi mogla odustati od S-400 samo da bi se našla u strateškom vakuumu, zaključana i podalje od ruskog sistema i od američkih borbenih aviona pete generacije.
Općenito, ako Zapad odgovori na Erdoganovo povlačenje tek djelomičnim ukidanjem sankcija ili ograničenom prodajom F-16, staro nepovjerenje Ankare u NATO-ovu posvećenost turskoj sigurnosti gotovo je sigurno da će se ponovo pojaviti, čak i jače nego ikad.
PIS Journal
Your Comment